Česta je pogreška da su sve slike rađene izravno na zidu freske. I nepravedna, rekli bismo, jer je freskoslikarstvo puno više od slikanja na zidu. Shvatit ćete sami kada pročitate o svojstvenom procesu nastanka ovakvih dijela koji je prilično zahtjevan, ali zahvalan za njihovu postojanost. U jednom u pređašnjih tekstova smo pisali o platnima za slikanje, kako izabrati idealno platno i kako izvršiti pripremu platna, ali kako se da zaključiti, slikarstvo je umjetnost ali zavisno od podloge, postoje mnoge različitosti u tehnikama.
Pojam "freska" potječe od talijanske reči "affresco", što bi prevedeno značilo svježe ili vlažno, a odnosi se na svjež malter koji je glavna svojstvenost freskopisa. Tehika je nastala još u prapovjesti, a iznova oživjela sa talijanskom renesansom kao najpogodnija dopuna monumentalnim građevinama podizanim u XIV stoljeću, iznimno u Firenci. Uzrok razvitka ove tehnike je taj što su se relativno brzo mogle oslikati velike površi zidova i to prilično jeftino u odnosu na druge tehnike monumentalnog slikarstva poput mozaika.
Mikelanđelo Buonaroti - "Stvaranje Adama" (1508. - 12.)
deo plafona Sistinske kapele
Svoju istrajnost freske duguju kemiji koja se zbiva između svježeg maltera, boja i zraka. Vezivo za boju u ovom slučaju je vapno iz fresko maltera koja reagira sa zrakom i steže (prelazi iz kalcijev hidroksida u kalcijev karbonat), i ako je preko njega nanešena rastvorena boja dok je još bio mokar, on će sušenjem u sebe zarobiti i pigmente iz boje, tvoreći snažan i kemijski postojan obojani sloj.
Kako pripremiti površi za slikanje freski
Obzirom da se očekuje od freske koja se oslikava da bude gotovo vječna, nužno je da zid na kom se radi bude u potpunosti zdrav - bez vlage koja bi izbijala na površi ili nestabilnih cigli koje bi se mogle pomjerati i izazivati pucanje maltera. Tek nakon možda nužnog graditeljskog posredovanja, dolazi planiranje same freske i nanošenje fresko maltera.
Malter se nanosi iz tri sloja, a čini ga smjesa od gašenog vapna i pijeska. Iznimno je nužno poštovati propise po kojima se postavlja kako bi podloga bila stabilizirana i dobro se vezala za sam zid. Prvi namaz maltera priprema se sa pijeskom krupnijeg zrna i vapna u razmjeri 3:1, i na zid se postavlja u grubim i čupkastim nanosima kako bi se drugi nanos bolje vezao za njega. Sljedeći sloj ("arrico" ) nanosi se nakon pola časa sušenja prvog, u razmjeri 2:1 - dva dijela sitnijeg pijeska i jedan dio gašenog vapna.
Prvi pripremni nacrt radi se preko drugog sloja maltera i samo usmjerava slikara za planiranje daljeg rada i vremena. Postoji više načina na koji se crtež može nanijeti, uobičajeno je pomoću praha krede ili ugljena i smeđe-crvene boje. Ponekad se kod fresaka čiji je posljednji bojani sloj oljušten može vidjeti djelimično ovaj crtež, možda ste imali prilike primjetiti.
Posljednji sloj fresko maltera priprema se u razmjeri 1:1 i ne nanosi se na cijelu površinu, već samo onoliko koliko se može oslikati tokom perioda od 5-6 časova, ili jednog dana, koliko će malter ostati vlažan i otvoren za rad. Ovaj posljednji sloj je najtanji, treba sadržati najfiniji pijesak i biti dobro uglačan.
Kako se slikaju freske
Boje se rastvaraju vodom ili krečnim mlijekom, i takve kistom nanose preko vlažnog maltera, nakon pola časa do jednog časa od vremena postavljanja. Malter ih upija u sebe, a kreč vezuje u procesu sušenja i očvršćavanja. Ne ponašaju se svi pigmenti dobro u ovoj tehnici, pa slikari moraju biti oprezni sa njima. Određeni pigmenti reagirat će na zraku i tokom vremena promjeniti obojanje.
Zbog kratke otvorene faze maltera, freska se mora raditi brzo i dobro planirati. Slika se isključivo odozgo na dole, zbog slivanja boja. Veće dijelove poput neba najbolje je raditi u jednom dahu, jer je pitanje hoćete li sutra uspjeti izmješati sasvim istu nijansu boje kao danas.
Kada malter počne bijeliti i gubiti upojnu moć, na njemu više ne možete slikati fresko tehnikom, ali se mogu uraditi dodatne intervencije u tehnici "al secco" (slikanje na suhom malteru), gdje se kao vezivo za boju rabi kazein. Često su tančine na licu rađene ovom tehnikom, a plava boja neba je, na primjer, ponekad dodavana preko crvene baš na ovaj način. Ako vidite fresku sa licem bez tančina ili crveno nebo, znajte da je to freska koja je vremenom izgubila sloj boje rađen u seko tehnici.
Dakle, dosta faktora koji mogu utjecati na kvalitet freske i proces slikanja - materijal od kog je zid izgradjen, količina vlage u zidovima, kvalitet sirovina za malter i način na koji se nanosi, pa i vremenske prilike. Zato je ovaj zanat toliko cijenjen. Freskopisac mora biti talentiran, iskusan, brz, a i potpuno spretan, jer će visoki zidovi i tavanice zahtjevati slikanje u prilično nezgodnim položajima.
Kako je nastalo jedno od najvećih remek dijela freskoslikarstva
Godine 1505, tada svjetski poznati, a vjerojatno i najveći kipar ikada, Mikelanđelo Buonaroti (1475 - 1564. godine), dobio je poziv od pape Julija II da dođe u Vatikan i oslika Sikstinsku kapelu. Mikelanđelo, kao jaka ličnost, veliki umjetnik i intelektualac svoga vremena, sa oduševljenjem je prihvatio izazov da, iako nije slikar, ipak se okuša u freskoslikarstvu i oslika zidove Sikstinke kapele.
Pošto nije imao iskustva uopće, morao da je uči sve od početka, a obzirom da je bio veliki individualac, nije dozvoljavao previše miješanja u rad njegovih pomagatelja koji su bili profesionalci u tom poslu. Insistirao je da freske uradi sasvim sam, a posebne muke mu je zadavala svakodnevna priprema površine za slikanje, pa je napredak išao veoma sporo.
"Strašni sud" (1536. - 41.) - deo Sistinke kapele u Vatikanu
Strop Sikstinske kapele sastoji se od 33 segmenta, koji oslikavaju segmente Biblije (postanak Adama i Eve, protjerivanje iz raja, Noina arka...) i za prve 4 godine slikanja završio je samo trećinu cjelokupnog posla, dok je za preostale 2 godine dovršio cijeli strop u fascinantnim freskama koje i danas privlače milijune turista godišnje.
Iz doba rada na stropu ostala je anegdota. Papa Julije II bio je također veoma temperamentan kao i Mikelanđelo, i da je bio vrlo nestrpljiv. Nakon bezbroj upita kada će djelo biti završeno, i isto toliko odgovora „kada budem mogao“, papa je udario Mikelanđela štapom. To je razljutilo umjetnika koji je odmah napustio Rim i vratio se u Firencu. Papa je bio toliko očajan da je možda jedini put poslao izaslanika da na koljenima moli Mikelanđela da se vrati i dovrši posao, i plati mu 400 od 500 dukata za rad. Mikelanđelo je prihvatio ispriku, a ostalo je istorija.
